31 pjesma

31 pjesma “Nijedna od pjesama koje volim mi ne znači ništa kao glazba. Nego samo kao uspomena, a nije mi bila namjera pisati o uspomenama. To nije smisao ove zbirke. Želio sam pisati ponajprije o onim odlikama tih pjesama zbog kojih sam ih i zavolio. A ne o onome što sam ja upisao u njih. Kad me tkogod upita kakvu glazbu volim, shvatim da mi nije nimalo lako odgovoriti na to pitanje jer ljude obično zanimaju imena. A ja im mogu dati samo nazive pjesama, l gotovo sve što o njima mogu reći jest da ih volim, da rado pjevušim uz njih, da prisiljavam druge ljude da ih slušaju i da se naljutim ako se tim drugim ljudima pjesme ne svide onoliko koliko su se svidjele meni.” Ovako o svojoj zbirci kratkih eseja o glazbi, 31 pjesma, govori Nick Hornby, najautentičniji glas jedne (nije sad važno koje) generacije. Kojoj kao da sjedi u fotelji i nevezano čavrlja s vama o svemu i svačemu, a najviše o… Kako bismo to poetski rekli, nosačima zvuka.