Andrićeva lestvica užasa

Ovaj roman je, također, jedan brutalan obračun s jugonostalgijom. “Hrvate i Srbe treba uvek držati odvojeno, kao dvokomponentne eksplozive”, kaže se na jednome mjestu. (…) Hrvatska je u toj priči prošla neusporedivo bolje od Srbije, s tim da Basara to još dodatno razblažuje time što neskriveno sugerira kako je njegov glavni lik, sredovječni pisac Kaloperović, zapravo “ekstremist” koji dolazi u Zagreb unatoč negodovanju Milorada Pupovca. Na jednome mjestu, kad Kaloperović negdje u Hrvatskoj dobije od konobara besplatno kavu, on to iz svoje šovinističke perspektive objašnjava na način kako se sigurno radi o “etničkom Srbinu”, jer to nije svojstveno Hrvatima, dok se o Jugoslaviji kao zajedničkom prostoru govori jedino u kontekstu čistoće, odnosno zapuštenosti zahoda. (…) “Andrićeva lestvica užasa” je sjajno napisana knjiga koju kao da je napisao Krleža s Andrićevom strpljivošću te savršenim smislom za pogani i brutalni balkanski humor, jedna od onih knjiga koja kod pisaca izaziva “spisateljsku zavist”, kad vam na trenutke bude žao što je niste sami napisali, što je gotovo siguran pokazatelj da se radi o iznimnom djelu, barem iz nečije subjektivne perspektive.