Balade Petrice Kerempuha

Balade Petrice Kerempuha Najveće Krležino poetsko ostvarenje nesumnjivo je pjesnički kompendij «Balade Petrice Kerempuha» iz 1936. Krleža je u Baladama stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo – savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madžarski, njemački, hrvatski štokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Kompozicija se ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni kao pjesnička drama, ni kao bilo na koji konvencionalan način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga “proroka” Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženoga pučkoga hrvatstva. Tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje i odnarođenja.