Kebarie

Kebarie Svjetove u kojima živimo gradimo sami. Ti svjetovi, dakako, ovise o onima s kojima živimo, o tome koliko smo spremni prihvatiti druge i drugačije, a da toga često nismo ni svjesni. Jer, kako stvari nerijetko stoje, jednostavno je prihvatiti nekoga drugačijega ako on ne sjedi s tobom u klupi, no ponekad ga nije sasvim jednostavno prihvatiti kad svaki dan čini nešto što ti ne bi učinio ili nešto što ne razumiješ, još više ako čini nešto čega se bojiš. Takva je, drugačija i od svojih razrednih kolega pomalo odmaknuta, Kebarie, romska djevojčica koju tata preimenuje u Kedi, zato što to znači čitačica, a Kebarie ne znači ništa posebno. Pišući o Romima i o ostalima, Janja Vidmar slika ljude vatre, vjetra i zemlje s jedne i uokvirene ljude s druge strane ne zaboravljaljući da ti svjetovi nisu crni i bijeli, nego da postoje i odnosi unutar svake zajednice – prije svega odnosi odraslih i onih koji tek odrastaju, ljubav i prezir prema najbližima i prema onima koji nam nisu sasvim blizu, pitanje koliko toga čovjeku mogu oprostiti oni kojima je doista stalo do njega i što se događa s obitelji kad se nađe u teškoj situaciji. Jer, lako je biti dobre volje kad je sve u redu, kad svi pristojno zarađuju i kad nitko nije bolestan. Ali nije tako lako kad ništa od toga nije onako kako bi trebalo biti. Zato Kebarie i jest i nije priča o romskom iskustvu.