Ljudi i novinari

Ljudi i novinari Redakcijsko jutro bilo je, kao i uvijek, učmalo i tiho, a maglovit prizor grada koji se prostirao kroz velika stakla kao da je govorio da ni toga dana, ponovno zalutaloga između jučer i sutra, neće osvanuti nikakva radosna vijest. Bila je zarobljena uvijek u istoj slici: neboderi se gube u jutarnjoj magli i smogu, stabla stoje mirno kao da su zauvijek otjerala vjetrove sa svoga terena, a ljudi prolaze ulicama kao puki stanovnici, osuđeni na svoj grad i svoje pravce koji ne vode ni u kakvu avanturu. Svrnula je pogled s grada na ekran, stala prčkati po nekim vijestima, zapravo gledati nekamo kroz njih, kako bi svojoj bezvoljnosti dala izgled uživljenosti i stvorila u velikoj prostoriji svoj tajnoviti besciljni kutak. “Evo, prolazi“, pomisli, misleći na novog brkatog urednika koji je marširao dugačkim hodnikom, bacajući povremeno pogled ustranu, kao oficir koji obilazi svoje vojnike. “Spontanost ili kontrola?“ pomisli, a onda u trenu približi glavu još više ekranu, klikne jako razmak, da se čuje, kako bi izgledala marljivo, iako ni toga dana nije radila ništa važno, osim što je rastezala svoje misli i mjerila vrijeme, kao u čekaonici ambulante u kojoj se stigne u čekanju satkati mislima i priča. Bila je od onih ljudi koji su mogli svladati trenutak, učas napisati izvješće ili prenijeti kakvu važnu vijest, ali se poslije toga osamiti i protegnuti se u vječnost, skriti se u drugi svijet kamo ne dopiru ni tuđi zadaci ni tuđa htijenja te ostati tu izolirani poput čudaka, sve dok ih ne prene poziv na neki novi pothvat. Više u knjizi Ljudi i novinari