Masalai

Masalai Što su danas utvare suvremenih nomada zarobljenih u malim stanovima sagrađenima u vremenima kada su se stanovi za srednju klasu još i gradili? Jesu li to njihovi roditelji, izgubljene prilike, nenapisane priče i romani, neizgovorene riječi “volim te”, propuštene ljubavi? Tko koga zavodi te zašto i na koji način današnji duhovi obilježavaju i proganjaju čovjeka u urbanoj džungli? To su samo neka od pitanja koja jedan od ponajboljih pisaca svoje generacije Ognjen Spahić otvara u kratkom romanu Masalai. Njegov junak, pisac koji ne može preko usana prevaliti riječ “volim”, autor je niza započetih i nikada dovršenih romana, zarobljen u malom gradu, a njegova majka, profesorica geografije u mirovini, opsjeda ga koliko i on nju. Masalai je roman o pisanju i piscu koji to zapravo i nije, roman koji bolno pokazuje svu nemogućnost suvremenog čovjeka zatočenog u tranzicijskoj močvari da se odmakne od stanja svijesti kolektiva, kojega duhovi proganjaju gdje god da se nađe i koji je jednako ranjiv, naivan i opterećen strahovima kao i plemenski čovjek u džungli. Masalai je vrsta duha na Papui Novoj Gvineji. Margaret Mead definira ga ovako: “Nadnaravno biće koje nastanjuje pojedina mjesta. Obično se razlikuju po specifičnom obilježju toga mjesta (rupa s vodom, riječna okuka, stijena, močvara i sl.), imaju ograničenu moć nad svojim područjem, a prikazuju se kao zmije, krokodili i druga stvorenja, često neobičnih obilježja poput jakih boja, dviju glava… Masalai se služi varkama da zavede ljude, izazivajući genitalno krvarenje i smrt. Postoje mnogobrojne narodne predaje o njima.”