Ne poklanjaj srce divljim stvorovima

Ne poklanjaj srce divljim stvorovima “Druga zbirka poezije Kristine Kegljen Ne poklanjaj srce divljim stvorovima ljubavne je tematike, dapače, uglavnom se radi o ispovjednoj poeziji u kojoj se ljubav pokazuje kao ono žuđeno koje uvijek izmiče, propada, čega se partner boji, u što ulazi s kalkulacijom koja razara, koju ljubav ne podnosi. Euforičan ton ove poezije svoju energiju podjednako crpi iz propasti kao i iz nade, iz nekog neobičnog i velikog vitalizma, ova poezija usisava i gužva svijet oko sebe, kao i ljubav koju nudi i traži. Sve su to razlozi zbog kojih se ova knjiga eksa, jer nudi nešto poput seksa, strast i postkoitalnu tugu i rezignaciju.” -Kruno Lokotar “Nakon knjige Capricorn, otisnute u nakladi ogranka Matice Hrvatske povodom nagrade Goran u kategoriji učenika srednjih škola, Kristina Kegljen javlja se novom zbirkom, knjigom pretežito ljubavne, konfesionalne lirike transparentno naslovljenom Ne poklanjaj srce divljim stvorovima. Već prvi pogled na tekst upućuje nas na nametljivi izostanak interpunkcije u većini pjesama; tvorbu sintaktičkih cjelina opkoračenjima i aktivacijom semantičkog okvira sintagme ili većeg fragmenta, čije je dinamičko nizanje tek na kraju ponekad zaustavljeno točkom kao parasignalom zaokruženosti, razgraničenja teksta i svijeta. ‘’Nekontrolirani’’, principom anything goes kanalizirani prodor informacija u tekst rezultira gotovo potpunim dokidanjem njihove semantičke vrijednosti. Značenjski ispražnjeni označiteljski lanci dodatno naglašavaju vlastitu, na fonetskom učinku, grupiranju vokalnih ili konsonantskih jedinica baziranu, ritmotvornu ulogu. Isprekidan, opkoračenjima i prebacivanjem, ali i razbijanjem pretpostavljene semantičke cjeline ‘’sinkopirani’’ ritam i formalno naglašava raspršenost lirskog subjekta kao presjecišta impulsa koji grubo selektirani prodiru u tekst, partikulariziranu svijest koja funkcionira kao neka vrsta katalizatora. Usprkos izraženoj usmjerenosti prema predmetu, njezina afektivna izražajna snaga permanentno indicira svojeg pošiljaoca zadržavajući time izraziti lirski naboj. Pisanje je kod Kegljenice uspostavljeno kao emancipatorni projekt, pisanje je to koje oslobađa – oslobađa jer artikulira i samoobjavljuje.” -Marko Pogačar