Nemaš se kamo sakriti

Zasljepljujuće svjetlo, glas s nebesa. Caravaggiovo remek-djelo. Progonitelj postaje propovjednik. Svetkovina obraćenja sv. Pavla slavi se 25. siječnja svake godine u mnogim zapadnim crkvama, uključujući i moju. Taj je događaj postao kulturna metafora. Tradicija s jedne strane i poslovična uporaba s druge urotile su se da ono što se dogodilo Šaulu iz Tarza učine što glasovitijim i što nejasnijim. Sam incident, ispričan tri puta (sa zanimljivim varijacijama) u Djelima apostolskim, očito je od vitalnog značaja: iz Pavlovih vlastitih kratkih autobiografskih napomena u njegovim poslanicama očito je da mu se nešto neobično, kataklizmično dogodilo toga dana. Ali što mu se točno dogodilo? I što je to značilo? Stoljeće nakon Freuda svi smo mi psiholozi amateri. „Put u Damask“, izreka što ju izgovaraju milijuni onih koji imaju tek najpovršniju predodžbu o tome gdje se Damask doista nalazi, mami na psihološke spekulacije – i na psihološki redukcionizam. Što se toga dana dogodilo u Šaulovu umu i srcu? Što je revnog progonitelja pretvorilo u revnog apostola? Teorije su dolazile i prolazile. Šaulova vizija bila je „stvarni“ trenutak kad je nastala njegova „dvaput rođena“ osobnost. Ne, bilo je to kad se njegova krivnja, nakupljena od Stjepanova kamenovanja, vratila i počela ga opsjedati. Ne, bilo je to ono što se i moglo očekivati kad je napetost između unutarnje žudnje mladića i vanjskih zahtjeva stroge svetosti napokon eksplodirala. Zapravo, bio je to epileptični napad. Ili je možda samo dehidrirao na podnevnom suncu, i tako dalje, i tako dalje. Sve radije negoli suočiti se s pitanjem s druge strane. Pretpostavimo… pretpostavimo da je tu bilo i više od ovoga?