Skok preko kože

Skok preko kože Prva zbirka poezije Filipa Žganjara Skok preko kože izvela je baš to, uspješnu inicijaciju i promaknuće autora u red imena s kojima valja računati i nadati se njihovim knjigama idućih dosta godina. Kao nekada rudari pri primanju u ceh, svojom zbirkom mladi Žganjar je preskočio kožu i uskočio u ceh pisaca. No, kada smo kod kože već, on nije jedan iz društva ultimativno lirskih pjesnika koji izvrću kožu kao rukavicu i to je to, nego češće iz te svoje kože gleda uokolo i zamjećuje, pa slaže zamjedbe u stihove i strofe. Ti stihovi i strofe su dominantno obilježeni rečeničnim, izjavnim tonom, točkom na kraju nosivih cjelina koje, pak, uglavnom nije lako prepričati, kako i valja kada se o poeziji, posebice ovako heterogenoj, radi. Premda je zbirka koncipirana klasično, od Preludija do Odlazaka i Blood on the tracks trijade, njezin ton je, unatoč povremenom uranjanju u povijesno, dominantno suvremeni, popkulturni, nizanje i razvijanje motiva prema neočekivanom i novom. Ponudio je Žganjar stihove koji će se pamtiti, (Treba odrediti mjesto pada/kartografi su se razbježali po vrtu,/zvijezde sagorijevaju bez kompasa,/bez pitanja, bez točke/u koju se možeš vratiti/kao iskra, čovjek ili trač.) vratio nam strah od dezorijentacije u više navrata i uvjerio nas da ga žulja to što krila nikako da mu izrastu – ptice i let su česti motivi. Preispituje Žganjar i pojam Prirode kao harmonične cjeline i sukobljava je s urbanim ambijentima, ne donoseći pri tom razrješenje, nego zadržavajući i pjesmu i čitatelja u trajnoj napetosti. Nije teško reći da iznad svega veseli tako uspješan Skok preko kože.