Takve se stvari događaju ljudima

Takve se stvari događaju ljudima Prva zbirka poezije, i pokoje lirske crtice, Staše Nikolić Aras “Takve se stvari događaju ljudima”, donosi materijal eruptivnog podrijetla, heterogen, ali očito, iz istog uzavrelog grotla. Osim lirsko-intimnih posveta piscima (Carver, Ginsberg, Murakami, Calvino…), koje se jasno ističu kao zaseban ciklus, u zbirci možemo uočiti još nekoliko sočnih tematskih grozdova. Putovanja i različiti, što imaginarni što zemljopisni eksterijeri, češće iz fado pozicije one koja ostaje – ali zbog toga ne plače nego maše putnicima – nego iz putničke prakse, taj nemir duha koji putuje i kada se ne miče, jedan je od tih motiva. Nadalje, tijelo i njegova iskustva tjelesnosti, putenosti, ali i boli (Kada se pokajala prijavio ju je policiji zbog klevete / pa su je slikali golu / / skandirao joj je pun stadion muškaraca / još k tome. / Navečer, dok je jela grah iz konzerve joj je netko prijetio bombom, demolirao stan i objavio pjesmu.) koji odjekuju stihovima, kao i želja, po definiciji, neutaživa. Naći će se u zbirci i nešto narativne poezije, prekopavanja obiteljskog nasljeđa, uključujući traume. Dominantni je ton mediteranski, južni, ponekad i dijalektom naznačen, premda se heterogenost i shvaćanje identiteta kao izbora podupire pa su poetski subjekti ponekad globalni miksevi svega onoga što čovjek može biti. Barem ponekad. Od toga ponekad, po volji i želji i po vlastitoj slobodi, Staša Nikolić Aras i slaže pjesme, u stihovima kratkim, pa dugim, pa poetiziranim proznim pasusima, pa opet proznim, gotovo dokumentarnim materijalima.