Meke granice

Meke granice Prva prozna knjiga, pobjedama na natječajima za kratku priču već obilježene Staše Nikolić Aras, Meke granice, sastoji se od jedanaest priča. Priče su dosta različite, ali obojene jedinstvenim autorskim glasom koji se formirao u poeziji. Lirske slike, i općenito raskošna stilistika, u tim se pričama susreću s ilustrativnim šturim dijalozima, s grubošću. Reklo bi se da se radi o raskoši unutarnjeg i na fraze i imperative svedenog vanjskog. Negdje u tom napornom neskladu i počiva napetost i istinitost većeg dijela ovih priča, u sudaru ekspresionizma i naturalizma s realističkim okvirima. Njihovi su protagonisti dobrim dijelom socijalno, zdravstveno, biološki ili bračno poništeni ljudi – radnici koji su silom prilika postali ribari, sezonske radnice, umirovljenici, dekintirane studentice – svi poluvidljivi, promatrači društvene orgije s onu stranu moći, a moć se upravo krije u tome da se sve vidi, nadzire, kako je to prikazano u gledanju kroz snajper u priči “Lovac”. Mediteranski duh i uzemljenje ih primiče karnevalesknom, a ono pomiče granice, koje su ionako meke i meandrirajuće. Nekada priče odlaze u grotesku, dekonstrukciju bajke, tada šaroliko hvataju tmurnu socijalnu zbilju. Otprilike, kao da je Zola rivrajtao Marinkovića, pa se tih priča dočepao Fellini. Moglo bi se reći da se radi o emo-komadima, jer svoju forcu doživljavaju u intenzivnom unutarnjem koje traži oslobođenje na mnogim razinama: osjetilnoj, emotivnoj, rodnoj, ljudskoj. Zato ove priče i završavaju katarktičkim parabolama ili otvorenim krajevima, ali tim se krajevima nema što dodati, ne mogu se zatvoriti, jer traže upravo to: otvaranje, slobodu, eter. Prelazak preko granica.